noborder network

U zadnje vrijeme ništa se bitno ne događa. Otupila sam. Razišla sam se na neki način s najboljim prijateljem, svojom krivicom. Napravila sam najveću moguću glupost i sada ispaštam. Šteta što uključim mozak prekasno, a onda žalim. Nepovratno. Ne znam što da sada učinim kako bi stvari vratila na svoje mjesto. Tužna sam i usamljena. Klasika: tek kada izgubiš nekoga, vidiš koliko ti ta osoba znači. Naravno, mogu samu sebe sažalijevati unedogled, ali time ništa neću promijeniti. Očito još nisam sredila neke stvari sa sobom i vrijeme je da to riješim. Tek tada ću moći doista biti nečiji pravi prijatelj.

Tak se nekako i osjećam. Kažu da se po jutru, dan poznaje. Pa neka, meni je svega već pun k…. Raspoloženje mi je na niskoj frekvenciji. Ne osjećam ništa, samo se sjećam. Sinoć sam se našla s njime, na jedno-dva kratka pića i nešto malo zaobilaznog razgovora. O svemu smo pričali, samo ne o jednome. Nadala sam se da će reći nešto, bilo što. Da više nikada ne želi ponoviti to iskustvo ili baš ono suprotno. A on je šutio ili govorio o svemu ostalome. Na kraju je bilo i ostalo veliko Ništa. Na trenutke bi zastao, pogledao me, nekako neobično udahnuo, rekao: "Vau…" i sad ti pitaj tko zna koga što je time mislio. Htjela sam ga pitati danas, da li je možda osjetio nešto nakon našeg sinoćnjeg susreta koji je tekao u prilično napetoj atmosferi, da se uvjerim u to da samo ja nešto umišljam. Čak je i rastanak bio drugačiji od svih prijašnjih rastanaka. Kao da je bio posljednji kada je riječ o tome pitanju. Ali nisam ga pitala. Zaboravila sam. Doista ne shvaćam ljude koje volim. Što ih bolje poznaješ, to se vaše sličnosti sve više pretvaraju u međusobne razlike. Čim se upustite u dublje sfere, jednostavnost i nevinost nestaje. Samo sam ga htjela primiti, a on je otišao i ne okrenuvši se…

_nešto manje depresivnih tema. proslava nove godine očito je veoma interesantan događaj... možda, ali ja se i ne sjećam najbolje čitave večeri. zapravo, zgražam se nad tim pritiskom i groznicom kojom nas bombadiraju kapitalisti... sva ta blagdanska sranja, uvijek su služila kapitalistima i slavljenju njihova ekonomskog uspijeha. slava dominaciji, ekspolataciji i diskriminaciji!, kao da vrišti iz njihovih šarenih izloga. i baš zato, lagano bojkotiram te gluposti. odavno ne vjerujem u boga, a još manje u čovjeka. odnosno, ne vjerujem u institucionalnu crkvu i modernog čovjeka. uglavnom, sjećam se samo da sam obišla sve rupetine, psovala nekoga i nešto nekim tipovima koje sam slučajeno upoznala i opet se našla za šankom neke pivarije. a onda sutradan, s bubnjevima u ušima čitam kako su nekog klinca mojih godina izboli nožem u tramvaju, u isto ono vrijeme kada sam prolazila trgom. jebeš sva ta sranja, kada život tako malo vrijedi.

Nemam njegovu sliku da ju uzmem i spalim u nekom od onih vudu rituala. Nemam njegovih pjesama da ih zakopam duboko pod zemlju i jednog dana iskopam u znak sjećanja na mrtve ljubavi. Ili pak, zasadim kakvo sjeme, recimo naranče. Ma ionako ne volim naranče. Nemam ništa njegovo, osim što ga viđam svaki dan. I kako onda zaboraviti taj osjećaj srama zbog onoga što smo učinili? Kako biti slobodan kada se ne znaš nositi sa sobom?

… umrijeti. Nebrojeno puta sam razmišljala kako to izvesti, a da je učinak stopostotni. Ne bih mogla podnijeti još jedan neuspjeh, da se ponovo probudim iz ove stvarnosti. Za to postoje filmovi. Junaci manje-više besmrtni, koji se rađaju, odrastaju i umiru na filmskom platnu. A život nije nikakvo platno već žuta krpetina što se cijedi ovješena o konopac za sušenje rublja. Zlo mi je…

... biti žena. nema trenutka, a da mi neka misao ne prođe glavom i to u svim fazama. Ima tu sreće zbog dosjetljivosti, straha od neizvjesnosti, groznice na vrhuncu i krajnje depresije zbog nemogućnosti. Nekad samo sipam riječi i prelijevam ih preko zrnca tišine koja stoje na dnu emocionalnog ponora. Tko bi shvatio sve te složene riječi i rečenice? Još me više boli glava kada shvatim koliko je priroda zakomplicirala stvari. Ženi doista, čak i da stvarno zaslužuje, nema gore kazne od nje same i misli koje ju pritišću.

ponovo sam se našla na početku kraja. ili pak, na kraju još jednog početka. čitav sam dan provela razmišljajući o koječemu, a u sebi sam bjesnila od tuge. iskreno, više i ne primjećujem promjene. samo znam da sam svake sekunde sve manja i da svaki pokret otupljuje moju bol. među svim bolestima moderne, ja uspješno oboljevam od jedne - monotonije. sve manje zadovoljstva nalazim u onome što radim, iako to nije zato što me ne zanima ono što radim. jednostavno, više ne vidim svrhu toga. ne možemo čitav život uživati samo u ljepoti. osim toga, ionako ću čitav život ostati sama, u beznađu.

evo i mene. samo sada nemam pojma o čemu da pišem. khm...